Kist i malo boje

2019-03-27

U prethodnom postu sam pisala o važnosti kreativnog odgojitelja za razvoj kreativnosti kod djeteta. Kreativni odgojitelji svojim primjerom potiču djecu i bitno je da stoga rade i na svojoj osobnoj kreativnosti. Radom na sebi doprinjet će njenom razvoju i kod djece i kod sebe samih. Razvijati svoju osobnu kreativnost možemo na više načine, čitanjem različitih knjiga i stručne literature (izvrstan popis imamo na našoj sekciji LITERATURA ), polaženjem različitih edukacija i radionica iz područja likovnosti, posjećivanjem izložaba i sl. Uz ove "teoretske" načine vrlo je bitan i onaj praktični. Slikanje, crtanje, modeliranje... To ne znači da odgojitelj mora biti umjetnik kako bi bio i kreativan, ne znači ni da mora umjeti dobro slikati ili crtati, ali smatram da bi trebao barem probati, da zna kako i na koji način djetetu pokazati tehniku koju želi i objasniti mu kako da i on njome ovlada.

Ja za sebe ne mislim da sam umjetnik, čak ni ne mislim da dobro crtam ili slikam. Ali smatram da sam kreativna i još se uz to i volim likovno izražavati, volim sve isprobati i imam veliku želju i motivaciju poboljšati svoje vještine likovnog izražavanja. Tako sam odlučila pokušati nešto naslikati i to ću vam pokazati u današnjem postu. 

Kao tehniku slikanja, odabrala sam vodenu boju, odnosno akvarel.

"Akvarel ili vodene boje su boje čiji je pigment fino mljeven, povezan vezivom, smješten u posudice i topiv u vodi, po čemu su i dobile ime; riječ aqua znači voda. Karakteristika im je transparentnost ili prozirnost, što je posljedica razmjerno slabe zasićenosti topila pigmentom, a što možemo i sami kontrolirati: dodavanjem više vode omjer pigmenta je manji i boja je svijetlija i blijeđa, odnosno degradirana. Gušćim dodavanjem pigmenta boja postaje gušća, tamnija i intenzivnija. Bijelu boju ne koristimo, već ostavljamo boju papira. Zatamnjivanje možemo postići i slikanjem plohe preko plohe. Slikati možemo na suhom papiru, ali ga možemo i namočiti što će rezultirati razlijevanjem boje i ulaženjem boje u boju sa zanimljivim likovnim efektima. Uz akvarel boje uvijek trebamo i kist koji bi trebao biti što mekši (vidi dolje), i čašicu za vodu, najbolje plastičnu kako se ne bi razbila u slučaju prevrtanja. Papir na kojem radimo treba biti hrapav, kako bi skinuo boju s kista i stvorio razveden rub poteza." (https://likovna-kultura.ufzg.unizg.hr/akvarel.htm)

Ne postoji neki konkretni razlog zašto sam baš izabrala akvarel osim što sam smatrala da ta tehnika možda najviše oprašta pogreške. Prije samog slikanja pogledala sam nekoliko video zapisa na youtube-u (označenih "za početnike" odnosno "for beginners" :) ) i saznala jedan vrlo zgodan trik kod slikanja akvarelom ako se odlučujete za slikanje na mokrom papiru. Naime, kada se papir namoči vodom, on se počinje izvijati prema van što otežava slikanje i boja "curi " prema rubovima i tamo se sakuplja. Kako bi to spriječili papir se može ljepljivom trakom zalijepiti za podlogu, papir će se i tada napuhnuti od vode ali se neće savijati i biti će slikanje puno lakše. 

Prvi pokušaji
Prvi pokušaji

Isprva sam testirala nijansiranje boje, različite poteze kistom, slikanje na suhom i mokrom papiru kako bih vidjela kako se postiže kakav efekt. Najviše mi se svidio efekt vodene boje na mokrom papiru, jer se boja jako zanimljivo razlijevala po papiru i nije se moglo predvidjeti što će se dogoditi kada kist dotakne papir, koliko će velik trag ostati i koliko pigmentiran. Nakon nekoliko eksperimentalnih pokušaja upustila sam i u stvaranje pa su nastale čak dvije slike.

"Crvena točka ili sunce?" (osušena, mokru nisam uspjela uslikati, vidjet ćete zašto)
"Crvena točka ili sunce?" (osušena, mokru nisam uspjela uslikati, vidjet ćete zašto)
"Zdravo rapsodijo" (mokra)
"Zdravo rapsodijo" (mokra)
"Zdravo rapsodijo" (suha)
"Zdravo rapsodijo" (suha)
Čini se da danas svi mogu biti kritičari.
Čini se da danas svi mogu biti kritičari.

Isprobala sam i ovu tehniku slikanja vodenom bojom na mokrom papiru i s djecom u vrtiću. Prvo smo namočili papir i počeli slikati na njemu da vidimo što če se dogoditi, kako bi im objasnila razlog zašto ćemo papir zalijepiti za podlogu. Ali objašnjenje nije bilo potrebno jer čim se papir počeo savijati jedan dječak je rekao "Teta, mislim da bi trebalo staviti malo ljepila." Temu nisam zadavala već sam dopustila djeci da izmaštaju svoje motive i nastale su vrlo zanimljive slike. A njihovi još zanimljiviji nazivi su nastali tako što ih nisam pitala ono uobičajeno "Što je to na slici?" već "Kako se slika zove?". Gledajući te slike i čitajući nanovo njihove nazive, došla sam do zaključka da dječja mašta zaista nema granica.